Draga moja,
Jednog dana ću ti pisati kao najbolja neurološkinja na svijetu, ali danas ti pišem iz zatvorenog kampa u Austriji. Nadam se da si dobro. Nadam se da si uvijek dobro. Nedostaješ mi i s vremena na vrijeme mislim na tebe.
Sjetila sam se skoro jednog našeg razgovora:
“Koliko puta ćeš dobiti nagradu za najbolju ljekarku na svijetu?”, pitala si me.
“Pet puta”, odgovorila sam i prasnula u smijeh.
Mislila sam da ćeš na to reći: “Samo ti sanjaj, djevojko” ili “Teško da ćeš biti najbolja, ti si izbjeglica”, ali umjesto toga rekla si: “Šta pet? Minimum osam puta” i obje smo se smijale. Te večeri, kada sam se vratila u kamp u Krnjači sam prvi put zamišljala sebe kako odlazim na ceremoniju dodjele nagrade. Sjetila sam se toga skoro.
Znaš li da bih u Avganistanu ne samo bila ismijavana, već bi se ljudi naljutili na mene, ako bih rekla da želim da radim. Ja sam žensko, ne treba da radim.
Clik here to view.
Foto: Info Park / Facebook
Stvari su toliko drugačije u Avganistanu. Ako si djevojčica, sve se čini kao da je svijet napravljen protiv tebe. Ako si djevojčica i želiš da se obrazuješ i ideš u školu, činilo bi se kao da je svijet napravljen za nekog drugog. A ja sam rođena ovakva. I sve mi se čini kao da sam nešto pogriješila. Ti si rođena ista takva, ali nisi pogriješila.
Kako sam ja bilo šta mogla da pogriješim rođenjem? Možda sam pogriješila što sam od početka htjela da budem doktorka? Možda sam pogriješila jer sam od početka željela da spasavam živote? Možda ne mogu da spasavam živote? Ne mogu, jer sam žensko. Nema spašavanja života. Samo četiri zida. Kuća. Djeca. Kuća i djeca i to je to. Ništa više. Zato, ne treba da želim išta više.
Sjećaš se. U Srbiju sam stigla 2016. godine. Zatvorili su granice i ostala sam sa ove strane. Plašila sam se da će me deportovati u Avganistan. Drugo čega sam se plašila jeste da će me svi ismijavati jer se oblačim kao starica ili me neće razumjeti pošto ne govorim engleski.
Krenula sam na časove u Info Park. Prvi čas je bio presudan. Nastavnica je rekla “Welcome”. Smijala se. I ja sam se smijala. Niko nije obraćao pažnju na moje oblačenje. Isto je bilo i drugog dana. Isto i nakon trećeg časa, trećeg dana. Od tada, pa nadalje. Obožavala sam časove i počela da dolazim sat vremena ranije. Kada bih ušla u Info Park, ljudi bi se nasmijali i rekli “Welcome”. Upoznala sam druge učenike. Druge nastavnice. Upoznala sam nove prijatelje.
Clik here to view.
Foto: Info Park / Facebook.com
Ovu podršku nikada neću zaboraviti. Kao ni tebe, draga drugarice, jer nisi mi se smijala. Podržala si me u mom snu.
Kada sam ti rekla da želim da propitujem svijet, pitala si me koja je moja omiljena zemlja. Kada sam ti rekla da želim da postanem doktorka, pitala si me kakva doktorka. Kada sam ti rekla da želim da postanem neurološkinja, tražila si da ti dam autogram. Nikada mi se nisi smijala, već smo se smijale zajedno.
I samo tako ću postići ono što sam zacrtala. Obećavam ti. Mogu u to da vjerujem zato jer i ti vjeruješ.
Do tada, pozdrav iz Austrije.
NAPOMENA: Ovaj blog je zasnovan na životnim pričama žena izbjeglica i migrantkinja koje trenutno borave u Srbiji. Blog je napisala autorka čije ime nije objavljeno zbog zaštite privatnosti, a pripremio ga je beogradski Info-park, uz podršku Agencije za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena u Srbiji (UN Women) radi podizanja svijesti o položaju žena izbjeglica i migrantkinja